Supetarska župna crkva u izvorima se spominje naslovljenom apostolu sv. Petru, odnosno sv. Petru i Pavlu (blagdan 29. lipnja). Kako je na njenom glavnom žrtveniku već od 17. st., kao i danas, uz likove glavnih naslovnika još i prikaz Navještenja Blaženoj Djevici Mariji (blagdan 25. ožujka), ona se od 18. do našega stoljeća spominje i pod naslovom Navještenja, čemu je svakako doprinijelo veliko štovanje Bogorodice zadnjih nekoliko stoljeća.

Župnu crkvu su na ranokršćanskim temeljima počeli graditi prvi supetarski doseljenici u drugoj polovici 16. stoljeća. Do 1579. g. bila joj je pokrivena “kapela”,tj. prostor glavnog oltara, a 1603. g. bilo je na glavnome žrtveniku već podignuto drveno pozlaćeno svetohranište, iako se u njemu još nije čuvalo Presveto. U lipnju 1605. crkva se počela proširivati, a Biskup je obećao blagosloviti temelj-kamen. U vizitaciji iz 1609. g. don Jere Tironi je i opet nazvan “navodnim” župnikom, u svetohraništu i dalje nije bilo ni čestičnjaka ni posvećenih čestica. Tabernakul je bio prazan i 1611. g., kada se spominju dvije bratovštine: Sv. Petra i Presv. Ruzarija. God. 1614. don Jere Tironi se po prvi put izričito spominje kao župnik (parochus et curatus), a 1615. g. već se čuvalo Presveto, pa se iz gornjih navoda može zaključiti da je supetarska župa, faktično osnovana oko 1604. g., doista bila “legalizirana” tek oko 1612. g.

Najpotpuniji opis tadašnje supetarske župnice imamo u Morarijevoj vizitaciji iz srpnja 1627. godine. Crkva je tada imala presvođenu apsidu, odvojenu od lađe dvjema kamenim stubama; tu je na glavnom žrtveniku bila pala u drvenom pozlaćenom okviru, sa slikom Navještenja, a sa strana sv. Petra i sv. Pavla; oltar je imao dvije kamene i dvije drvene stube, a pod lukom je apside stajalo uobičajeno raspelo. Ostatak crkve nije bio presvođen, nego pod krovom od greda i crijepova; pod je bio kamen, s nekoliko grobnica, među kojima se isticala ona tadašnjega župnika. Crkva je imala troja vrata: glavna na zapadu, bočna na sjeveru te još jedna s juga. Uokolo crkve bijaše groblje ograđeno suhozidom.

God. 1668. kazuje biskup Andreis da se župna crkva zove Sv. Petar, a da su joj naslovnici sv. Petar i Pavao. I god. 1681. crkva je naslovljena svetima Petru i Pavlu, s trima bratovštinama: naslovnika, Presv. Otajstva i Ruzarija, dok se 1712. kao “jedina” bratovština navodi ona sv. Petra, “titulara crkve” Dana 8. XI. 1721. g. dopusti biskup Asperti da se ova župna crkva proširi s jugoistoka, “za veću udobnost vjernika i na veću slavu Gospodina Boga”; dozvolu u istome smislu izdao je i brački knez Zan Battista Balbi 4. V. 1722. Ove su dozvole očito bile formalne naravi, jer su u zbilji Supetrani počeli proširivati svoju glavnu crkvu već u rujnu (?) 1721. g.

U utorak 11. listopada 1729. godine dotadašnja je župnica stradala u požaru. Uzrok požara je nepoznat; prema neznatno kasnijem zapisu, dalo bi se zaključiti kako je oganj bio podmetnut, a povod da je bio spor oko klupa u crkvi, dok još kasniji zapis navodi da je požar bio slučajan. 16. listopada 1729. g. sastala su se, zajedno s otočkim Knezom i uz njegovu neizbježnu dozvolu, 52 glavara supetarskih kućanstava, napismeno obećavši pomoć u vinu ili u gotovini za podignuće nove crkve; svako je kućanstvo uz to obećalo i po 10 libara za nabavak vapna, te redomice davanje pomoćne radne sile, tzv. “manuvala”. Nova je supetarska župnica bila dovršena 1733. g., a posvetio ju je hvarsko-brački biskup Cezar Bonaiuti 11. svibnja 1738. godine, kako stoji na natpisu sad uzidanom u južnoj sakristiji. Supetrani su, dakle, u veoma kratkom roku – u manje od četiri godine – iz temelja obnovili svoju spaljenu župnicu, što pokazuje i njihovu revnost i dobro gospodarstveno stanje župe i župljana (druge su novogradnje župnih crkava – npr. u Milni i Škripu – potrajale desetljećima).

Potreba za proširenjem supetarske glavne crkve javila se već u prvoj polovici 19. st., zbog uvelike umnoženog pučanstva. U župnom arhivu sačuvano je u tu svrhu više nacrta, od kojih su najstariji oni datirani u Splitu 13. VI. 1846. g. i potpisani jednostavno: Curir. Riječ je svakako o splitskom graditelju Jakovu Kuriru Vickovom (1799. – 1878.). Do proširenja crkve došlo je nadogradnjom na njenom začelju istom pri koncu 19. stoljeća, o čemu nam i svjedoči  natpis na ključnom kamenu luka nove apside, koji govori o proširenju crkve 1887. g.

TEMPLUM HOC

ANNO SALUTIS

MDCCCDOWII

AMPLIFICATUM

Proširenu crkvu svečano je blagoslovio župnik Pappafava 8. ožujka 1888., a ponovno posvetio hvarski biskup franjevac Fulgencije Carev u nedjelju 28. lipnja 1896. godine. Može se reći da je proširenje supetarske župnice provedeno uspješno. Ostalo je sačuvano njezino lijepo pročelje, najsvojskiji naglasak ove građevine, koja je produžena prema istoku s još tri para istovjetnih pilona, a i nova apsida oblikom odgovara prethodnoj, samo što i sa sjevera i s juga ima po sakristiju.
Tako je crkva bila udvostručena u tlocrtu, sačuvavši ipak u osnovnim obrisima svoj raniji oblik.

 

GALERIJA SLIKA ŽUPNE CRKVE NAVJEŠTENJA MARIJINA U SUPETRU

    • Župna crkva Navještenja Marijina u Supetru
    • Kropionica u župnoj crkvi
    • Župna crkva - unutrašnjost, pogled prema svetištu
    • Oltar sv. Roka sa kipom i oltarnom slikom sv. Roka
    • Oltar Gospe od Ružarija
    • Unutrašnjost župne crkve
    • Oltar sv. Ante Padovanskog
    • Bratimski znak Sv. Ante u župnoj crkvi
    • Bratimski znak Sv. Vicka u župnoj crkvi
    • Bratimski znak Sv. Roka u župnoj crkvi
    • Crkvena zastava Sv. Josipa
    • Oltar Sv. Ane (Sv. Vicenca) s oltarnom slikom Sv. Ane
    • Crkvena zastava
    • Bratimski znak Gospe Karmelske u župnoj crkvi
    • Slika sv. Leopolda Bogdana Mandića
    • Slika blaženog Alojzija Stepinca
    • Nove vratnice župne crkve
    • Nove vratnice župne crkve
    • Kip blažene Terezije od Calcutte
    • Romanički mozaik
    • Župna crkva Navještenja Marijina sa zvonikom
    • Župna crkva Najveštenja Marijina