Buoninsegna di Duccio, Poziv Petra i Andrije

Buoninsegna di Duccio, Poziv Petra i Andrije

Nakon Isusa Petar je najpoznatiji i u novozavjetnim spisima najviše spominjan lik: spominje ga se 154 puta s nadimkom Pétros, “stijena”, “hridina”, što je grčki prijevod aramejskoga imena Kefa, koje mu je nadjenuo sam Isus. Zatim tu je učestalo ime Simòn (75 puta), što je greciziran oblik njegova izvornoga hebrejskog imena Simeòn (Dj 15,14; 2 Pt 1,1).

Sin Ivanov (Iv 1,42) ili aramejski bar-Jo-na, sin Jonin (Mt 16,17), Šimun bijaše iz Betsaide (Iv 1,44), gradića istočno od Galilejskoga jezera, odakle je dolazio i Filip te, naravno, Šimunov brat Andrija. I on i brat bijahu ribari: s obitelji Zebedeja, Jakovljeva i Ivanova oca, vodio je mali ribarski posao na Genezaretskomu jezeru (Lk 5,10). Stoga je po svemu sudeći uživao određeno ekonomsko blagostanje. Bio je prodahnut iskrenim vjerničkim zanimanjem, željom za Bogom – priželjkivao je da Bog intervenira u svijetu. Želja koja ga je ponukala da se s bratom zaputi sve do Judeje kako bi slušao propovijedanje Ivana Krstitelja (Iv 1,35-42).

Bio je židov, vjernik koji je opsluživao Zakon i pun povjerenja u djelotvornu Božju prisutnost u povijesti njegova naroda, ali i ožalošćen što ne vidi njegovu moć na djelu u tadašnjim zbivanjima koja je promatrao. Bio je oženjen i punica, koju je jednoga dana Isus izliječio, živjela je u gradu Kafarnaumu, u kući u kojoj je Šimun odsjedao kada je boravio u tomu gradu (Mt 8,14sl.; Mk 1,29sl.; Lk 4,38sl.). Nedavna arheološka iskapanja iznijela su na vidjelo ispod osmerokutnoga podnog mozaika bizantsku crkvicu, tragove još starije crkve smještene u toj kući, kako potvrđuju grafiti sa zazivima upućenima Petru. Evanđelja nas izvješćuju da je Petar među četvoricom prvih Nazarećaninovih učenika (Lk 5,1-11), kojima se pridružuje peti, prema običaju svakoga “rabija” da ima pet učenika (Lk 5,27: poziv Levija).

Kada Isus od pet prijeđe na dvanaest učenika (Lk 9,1-6), bit će jasna novina njegova poslanja: on nije jedan od mnogih rabina, nego je došao okupiti eshatološki Izrael simboliziran brojem dvanaest, koliko bijaše Izraelovih plemena.

U evanđeljima Šimun je odlučan i nagle ćudi; svoje je stavove spreman braniti i silom (Iv 18,10sl.). Istodobno, on je katkada prostodušan i bojažljiv, a ipak častan sve do najiskrenijega pokajanja (Mt 26,75). Evanđelja omogućuju da njegov duhovni put slijedimo korak po korak. Polazište je Isusov poziv. Zbio se jednoga dana dok je Petar bio zauzet svojim ribarskim poslom. Isus se nalazi blizu Genezaretskoga jezera i mnoštvo se oko njega tiska kako bi ga slušalo. Zbog velika broja slušatelja bilo je u nekoj mjeri neugodno. Učitelj ugleda dvije lađe privezane uz obalu; ribari su se iskrcali i ispirali mreže. Tada zatraži da se popne na lađu, onu Šimunovu, i moli ga da se otisne od obale. Nakon što je sjeo na improvizirano sjedalo, počeo je iz lađe poučavati mnoštvo (Lk 5,1-3). Tako Petrova lađa postaje Isusova katedra. Kada je završio s poukom, reče Šimunu: “‘Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.’

Šimun odgovori: ‘Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže” (Lk 5,4-5). Isus, koji bijaše stolar, nije bio vješt u ribarenju: pa ipak, ribar Šimun pun je povjerenja u ovoga “rabija” koji mu ne daje odgovore, već ga poziva da se uzda. Na čudesan ulov ribe reagirao je zapanjenošću i drhtanjem: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” (Lk 5,8). Isus odgovara pozivajući ga da vjeruje i otvori se projektu koji nadilazi svako njegovo očekivanje: “Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!” (Lk 5,10). Petar još nije mogao zamisliti kako će jednoga dana prispjeti u Rim i tu za Gospodina biti “ribar ljudi”. On prihvaća taj iznenađujući poziv da se uključi u tu veliku avanturu: velikodušan je, svjestan je svojih ograničenja, ali vjeruje u onoga koji ga poziva i slijedi san svoga srca. Izriče da – hrabro i velikodušno da – te postaje Isusov učenik. Drugi značajan trenutak u svojemu duhovnom razvoju Petar doživljava u okolici Cezareje Filipove kada Isus učenicima postavlja jasno pitanje: “Što govore ljudi, tko sam ja?” (Mk 8,27). Međutim, Isusu nije dovoljan odgovor što su čuli da se govori. Od onih koji su prihvatili da budu s njim osobno povezani on traži zauzimanje osobnoga stava. Zato nastavlja: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (Mk 8,29). Petar odgovara i u ime ostalih: “Ti si Krist!”, tj. Pomazanik. Taj Petrov odgovor, koji mu ne objavi “tijelo ni krv”, nego mu je darovan od Oca nebeskoga (Mt 16,17) u sebi sadržava zametak buduće ispovijesti vjere Crkve. Ipak, Petar još nije bio shvatio dubinski sadržaj Isusova mesijanskoga poslanja, novi smisao riječi Mesija. To će pokazati malo kasnije kada dadne do znanja kako je Mesija njegovih snova veoma različit od istinskoga Božjeg nacrta. Na navještaj muke on se sa-blažnjava i buni se, izazvavši Isusovu burnu reakciju (Mk 8,32-33). Petar hoće Mesiju kao “božanskoga čovjeka” koji će ispuniti očekivanja naroda svima namećući svoju vlast: i mi želimo da Gospodin nametne svoju vlast i odmah preobrazi svijet; Isus se predstavlja kao “čovječni Bog”, Božji sluga koji remeti očekivanja mnoštva krećući putem poniznosti i patnje. To je velika alternativa koju i mi moramo uvijek iznova učiti: davati prednost vlastitim očekivanjima odbacujući Isusa ili prihvaćati Isusa u istini njegova poslanja stavljajući po strani odveć ljudska očekivanja. Petar – nagao kakav već bijaše – ne ustručava se Isusa uzeti na stranu i prekoriti ga. Isusov odgovor ruši sva njegova kriva očekivanja dok ga poziva na obraćenje i nasljedovanje: “Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko (Mk 8,33). Ne pokazuj mi ti put, ja idem svojim putem, a ti me slijedi.

Tako Petar uči što doista znači slijediti Isusa. “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga” (Mk 8,34-35). To je zahtjevan zakon nasljedovanja: valja znati, bude li potrebno, odreći se čitava svijeta kako bi se spasile istinske vrijednosti, kako bi se spasila duša, kako bi se spasila Božja prisutnost u svijetu (Mk 8,36-37). Premda teško, Petar prihvaća poziv i nastavlja svoj hod Učiteljevim stopama. I mi žudimo za Bogom, i mi želimo biti velikodušni, i mi očekujemo da se Bog pokaže moćnim u svijetu te ga odmah preobrazi po našim zamislima, po potrebama koje uočavamo. Bog pak bira drugi put. Bog bira put preobrazbe srca patnjom i poniznošću. I mi se poput Petra moramo uvijek iznova obraćati. Moramo slijediti Isusa, a ne ići ispred njega: on je taj koji nam pokazuje put. Tako nam Petar kaže: ti misliš da imaš recept i da moraš promijeniti kršćanstvo, ali Gospodin je taj koji pozna put. Gospodin je taj koji i meni i tebi govori: slijedi me!

SLIJEDEĆA STRANICA:    SV. PETAR, APOSTOL  (2/3)