Caravaggio, Razapinjanje sv. Petra

Caravaggio, Razapinjanje sv. Petra

Pripovijedajući o prvomu susretu Isusa sa Šimunom, Andrijinim bratom, evanđelist Ivan bilježi jednu osobitost: “Isus ga pogleda i reče: ‘Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!’ – što znači Petar-Stijena'” (Iv 1,42). Isus nije običavao mijenjati imena svojim učenicima.

Izuzme li se naziv “Sinovi groma”, u posve određenim okolnostima dan Zebedejevim sinovima (Mk 3,17), a koji potom više nije upotrijebljen, on nikada nije nekomu svom učeniku nadijevao novo ime. To je međutim učinio sa Šimunom, nazvavši ga Kefa, imenom koje je potom na grčki prevedeno kao Petros i na latinski kao Petrus. A prevedeno je jer ne bijaše samo ime; bijaše “poslanje” koje je na taj način Petrus primio od Gospodina. Novo ime Petrus višekratno će se pojavljivati u evanđeljima i naposljetku će potisnuti izvorno ime Šimun.

Ta činjenica poprima osobito značenje ima li se na umu kako je u Staromu zavjetu promjena imena općenito bila predznak poslanja (Post 17,5; 32,28s1. itd.). Doista, brojni su pokazatelji da je unutar apostolskoga zbora Krist htio Petra posebno istaknuti: u Kafarnaumu Učitelj se smješta u Petrovu kuću (Mk 1,29); kada se na obali Genezaretskoga jezera mnoštvo oko njega tiska, od dviju ondje privezanih lađa Isus odabire Šimunovu (Lk 5,3); kada u posebnim prigodama za pratitelje odabire samo trojicu učenika, Petra se uvijek spominje na čelu skupine (Mk 5,37; Mk 9,2; Mk 14,33 itd.). Petru se obraćaju ubirači hramskoga poreza, a Učitelj plaća za sebe i samo za njega (Mt 17,24-27); na Posljednjoj večeri noge pere najprije Petru (Iv 13,6) i samo za njega moli da ne malakše njegova vjera da bi onda u njoj mogao utvrđivati ostale učenike (Lk 22,30-31).

Uostalom, sam je Petar svjestan toga svog posebnog položaja: on je taj koji govori i u ime ostalih tražeći tumačenje neke teške prispodobe (Mt 15,15), ili točan smisao neke zapovijedi (Mt 18,21), ili obećanje nagrade (Mt 19,27). Jednako je odlučna ispovijest vjere koju također u ime dvanaestorice on čini u okolici Cezareje Filipove. Isusu koji pita: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?”, Petar odgovara: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga” (Mt 16,15-16). Zauzvrat Isus onda izriče svečanu izjavu kojom jednom zasvagda definira Petrovu ulogu u Crkvi: “A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju… Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima” (Mt 16,18-19). Tri metafore kojima Isus pribjegava u sebi su veoma jasne: Petar će biti stjenoviti temelj na kojemu će sazdati Crkvu; on će imati ključeve nebeskoga kraljevstva da otvara i zatvara kako mu se bude činilo pravednim; najposlije, on će moći vezivati ili odrješivati u smislu da će moći određivati ili zabranjivati ono što bude smatrao potrebnim za život Crkve koja jest i ostaje Kristova. Ona je uvijek Kristova Crkva, a ne Petrova. Tako je plastičnim i jasnim slikama opisano ono što će kasnije promišljanje nazvati terminom “primat jurisdikcije”.

Taj položaj prvenstva koji je Isus naumio dati Petru susreće se i nakon uskrsnuća: Isus zadužuje žene da odnesu vijest Petru, jasno ga izdvajajući od ostalih apostola (Mk 16,7); njemu i Ivanu Magdalena hita da ih obavijesti kako je dignut kamen s ulaza u grob (Iv 20,2), a kada su obojica stigla pred prazan grob, Ivan mu je ustupio prednost (Iv 20,4-6); Petar će između apostola biti prvi svjedok ukazanja Uskrsnuloga (Lk 24,34). Ta njegova odlučno istaknuta uloga (Iv 20,3-10) označava kontinuitet između prvenstva koje je imao u apostolskoj skupini i prvenstva koje će i dalje imati u zajednici nastaloj nakon vazmenih događaja, kako svjedoči knjiga Djela apostolskih (1,15-26; 2,14-40; 3,12-26; 4,8-12; 5,1-11.29; 8,14-17; 10 itd.). Njegovi su postupci smatrani toliko odlučujućima da su se odmah našli u središtu promatranja, pa i kritika (Dj 11,1- 18; Gal 2,11-14). Na tzv. Jeruzalemskomu saboru Petar vrši ravnateljsku ulogu (Dj 15 i Gal 2,1-10) i upravo zato što je bio svjedok autentične vjere, sam će Pavao u njemu razabrati određeno svojstvo “prvaka” (1 Kor 15,5; Gal 1,18; 2,7s1.; itd.). Nadalje, činjenica da se razni ključni tekstovi koji se odnose na Petra mogu povezati s kontekstom Posljednje večere, kada Krist Petru podjeljuje službu utvrđivanja braće (Lk 22,31s1.), pokazuje kako Crkva, koja se rađa iz pashalnoga spomena slavljenoga u euharistiji, u službi povjerenoj Petru ima jedan od svojih konstitutivnih elemenata.

Ovo kontekstualiziranje Petrova primata u Posljednju večeru, u trenutak ustanove euharistije, Gospodinove Pashe, pokazuje i konačni smisao toga prvenstva: Petar za sva vremena mora biti čuvar zajedništva s Kristom; mora voditi k zajedništvu s Kristom; mora se brinuti da se mreža ne raskine i da se tako očuva sveopće zajedništvo. Samo zajedno možemo biti s Kristom, koji je Gospodin sviju. Petrova je odgovornost Kristovom ljubavlju tako jamčiti zajedništvo s Kristom, vodeći ostvarivanju te ljubavi u svakodnevnomu životu.

Molimo da se Petrovo prvenstvo, povjereno slabim ljudskim osobama, uvijek vrši u ovomu izvornom smislu, kako je Gospodin htio, pa da ga tako u njegovu pravomu smislu sve više prepoznaju braća koja s nama još nisu u punu zajedništvu.

 

*Preuzeto i prilagođeno iz knjige Benedikt XVI., Apostoli i prvi Kristovi učenici, Verbum, Split,

2011., dopuštenjem nakladne kuće Verbum d.o.o. (www.verbum.hr)

SV. PETAR, RIBAR

SV. PETAR, APOSTOL

SV. PETAR: STIJENA NA KOJOJ JE KRIST SAZDAO SVOJU CRKVU