Najkasnije u 6. stoljeću po. Kr. – a zacijelo i dosta ranije – na mjestu kasnijeg i današnjeg Supetra bilo je razvijeno naselje s ovećom ranokršćanskom zajednicom. To nam svjedoče ostaci rane kršćanske bazilike na mjestu supetarske župne crkve, otkriveni i konzervirani 1974. i 1979. godine. Ta trobrodna ranokršćanska crkva isticala se podnicom od prekrasna mozaika, nastalom istodobno s njezinom gradnjom. Ta mozaična podnica, uz sjeverni poprečni zid župne crkve, jedina je dosad otkrivena u ranokršćanskim crkvama na Braču. Ona nam pokazuje očiti utjecaj onovremenih radionica u obližnjem središtu rimsko-bizantske Dalmacije – Saloni (danas Solin kod Splita) te nam, zajedno s cjelinom ove bazilike i s istovremenim sarkofazima sada na mjesnom groblju, nedvosmisleno potvrđuje da je u tim davnim vremenima, u prikladnoj luci posred sjeverne obale otoka Brača, bujala naseobina već posve prožeta Kristovom vjerom. To će kasnoantičko, ranokršćansko naselje, uskoro nestati u burnim stoljećima seoba naroda i rušenja carstava, pa će do nastanka današnjega Supetra proteći – ni manje ni više – punih tisuću godina!

U ranijem srednjem vijeku na Braču nije bilo niti jednoga naselja uz morsku obalu. U to se vrijeme Supetar spominje tek kao lokalitet (Sutpetar – 1423. g.), odnosno kao luka (1516. g.) obližnjih Nerežišća, glavnoga bračkog naselja i sjedišta svjetovne i crkvene vlasti sve do 19. st. U srednjem vijeku obalni je pojas bio nesiguran zbog pirata i gusara pa se primorska naselja na Braču nisu razvila sve do 16. stoljeća. Tome je sigurno pogodovala i ekonomska samoodrživost ovog otoka i njegov položaja izvan najvažnijih jadranskih pomorskih putova. Godine 1553. mletački dužnosnik G. B. Giustinian zapisuje da su i tada bračka naselja bila odreda u unutrašnjosti otoka, ali da u sedam njegovih uvala – među kojima nedvojbeno i u supetarskoj – ima nastanjenih kuća. Od ranokršćanske bazilike posvećene apostolskom prvaku sv. Petru – san(c)t(us) Petr(us) – nastalo je ime luke i kasnijeg naselja: Su(t)petar.

U travnju 1579. g. pohodi Supetar papinski vizitator Augustin Valier. Mjesto je tada imalo 60-ak stanovnika i pripadalo donjohumčanskoj župi. Mještani su bili počeli graditi novu crkvu sv. Petra, kojoj je tada već bila dovršena i zakrovljena kapela s jednim oltarom, palom i drugim potrepštinama. Kapelansku je službu na “ilirskom”, tj. staroslavenskom jeziku hrvatske redakcije, obavljao 35-godišnji poljički glagoljaš Petar Ligušić (Ligutić).

U lipnju 1597. g. mjesto je već bilo toliko uznapredovalo da je od tadašnjega hvarskoga biskupa Petra Cedulina zatražilo – te pod određenim uvjetima i dobilo – odvajanje u posebnu župu. Supetar je tada imao 40 “nastanjenih kuća”. Molitelji su istaknuli da se mjesto množi i po kućama i po pučanstvu, te da više ne može svojim sredstvima plaćati kapelana kao dosad. Stoga su zatražili da se za novu župu dodijeli desetina koju plaćaju mještani, koji bi zauzvrat dobili pravo izbora župnika; obvezali su se za nj sagraditi stambenu kuću, a u međuvremenu mu plaćati privremeni smještaj; za istoga bi župnika kroz 4 godine zasadili i vinograd, površine od 12 vriti (vretena). Njihova je crkva imala dobiti zemlje uokolo Supetra, dotad vlasnosti župe u Donjem Humcu: Pazuhe, Dugi rat, Vela Luka, Pišćeni Dol (?), Gustirna (Nad?) Luku. Biskup je njihovo traženje prihvatio, uz uvjet da kuću za župnika sagrade u roku od 9 godina, te da pravo izbora župnika pripadne Biskupu, a ne mještanima, “bez povrede onih koji su već dobili župnička prava”.

Posebno je zanimljivo da Supetrani traže i dobivaju odvajanje ne samo od Donjega Humca, nego i od Nerežišća i Škripa. Kako je područje Supetra nesumnjivo pripadalo samo župi u Donjem Humcu, postavlja se pitanje o razlogu takva traženja. Vjeruje se da je bila riječ o porijeklu prvih supetarskih stanovnika, koji su očito ovamo prispjeli iz svih triju nabrojenih okolnih župa, pa su tamošnji župnici i dalje mogli zahtijevati njihovu podložnost. Tako stoji i u uokvirenom popisu župnika u župnom arhivu, po kojem je Supetar bio naseobina ribara /!/ iz Donjega Humca, Nerežišća i Škripa.

Do osnutka posebne župe nije, međutim, došlo ni do 1603. godine. Tada je u Supetar došao papinski vizitator Mihovil Priuli, te ustanovio da mjesto još pripada župi Donjega Humca; hvarski da je Ordinarij (tj. biskup Cedulin) bio odredio da osnutak župe stupa na snagu smrću donjohumčanskoga župnika. Kapelansku je službu i dalje (već 25 godina!) obavljao glagoljaš don Petar Ligutić, koji je ovamo prebjegao iz Poljica za prethodnog rata s Turcima. Vizitator Priuli, mlečanin, nije imao povjerenja u hrvatske glagoljaše, pa je odredio mjesnim prvacima da se pobrinu pronaći svećenika koji će “presveta otajstva obavljati po rimskom obredu”, naime latinaša.

U lipnju 1605. nalazimo posve novo stanje: tu je novi, “navodni” župnik don Jerolim Tironi, koji na Biskupov upit zašto se u “župi” ne čuva Presv. Otajstvo, odgovara: Zato što su još živi upravitelji župa Donjega Humca i Škripa, od kojih je župa ova Crkva bila odvojena i podignuta na župnu, uz uvjet da to ne bude na štetu dotadašnjih župnika dok su na životu, pa ova župa nema mogućnosti održavati “vječno svjetlo” , drugim riječima, nova župa još nije dobila pripadni joj dio desetine za uzdržavanje. Kako je župnik Tironi još bio “navodni” (moglo bi se prevesti “samozvani”, ili “samoproglašeni”), očito je da su Supetrani na svoju ruku “aktivirali” župu i izabrali novoga župnika, negdje između siječnja 1603. i lipnja 1605. godine. Ovo utemeljenje supetarske župe de facto moglo se zbiti 1604. g. Pravovaljani osnutak ove župe – de iure – vjerojatno je uslijedio smrću župnika Donjega Humca oko 1612. godine.

 

Dokumenti župne arhive:

    • IMG_0327
    • IMG_0330
    • IMG_0332
    • IMG_0347
    • IMG_0343
    • IMG_0341
    • IMG_0339