Rafael, Predaja ključeva

Rafael, Predaja ključeva

Vidjeli smo dvije odlučujuće postaje Petrova života: poziv kraj Galilejskoga jezera te ispovijest vjere: “Ti si Krist, Pomazanik.” Sveti Petar kreće putem nasljedovanja. Tako ova početna ispovijest u sebi već sadrži klicu buduće vjere Crkve. Sada želimo razmotriti druga dva važna događaja u životu svetoga Petra: umnoženje kruha i Gospodinov poziv Petru da bude pastir sveopće Crkve.

Počinjemo sa zgodom umnoženja kruha. Narod je satima slušao Gospodina. Na koncu Isus reče: Umorni su i gladni; trebamo nahraniti ovaj puk. Apostoli pitaju: Ali kako? Andrija, Petrov brat, Isusovu pažnju usmjerava na dječaka koji je sa sobom imao pet kruhova i dvije ribe. No što je to za toliko mnoštvo, pitaju se apostoli. Gospodin traži da narod posjeda i da mu se razdijeli tih pet kruhova i dvije ribe. I svi se nasitiše. Stoviše, Gospodin zadužuje apostole, a među njima i Petra, da sakupe ono što je preostalo: dvanaest košara kruha (Iv 6,12-13). Potom, vidjevši to čudo koje se činilo kao toliko očekivano obnavljanje nove “mane”, dara kruha s neba – narod ga želi učiniti svojim kraljem. Međutim, Isus to ne prihvaća i povlači se u goru, u osamu, na molitvu. Sljedećega dana na drugoj obali jezera u sinagogi u Kafarnaumu Isus je protumačio čudo – ne u smislu kraljevanja nad Izraelom vlašću ovoga svijeta na način na koji je to mnoštvo željelo, nego u smislu sebedarja: “Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta” (Iv 6,51). Isus naviješta križ i s križem pravo umnažanje kruha, euharistijskoga kruha – njegov potpuno nov način da bude kralj, način potpuno drukčiji nego što je narod očekivao. Možemo razumjeti da su ove Učiteljeve riječi – koji ne želi svakoga dana umnažati kruh, koji ne želi Izraelu dati vlast ovoga svijeta – narodu bile doista teške, štoviše neprihvatljive. “Daje svoje tijelo”: što to znači? I učenicima se čini neprihvatljivo to što Isus tada govori. To je bilo i jest našemu srcu, našemu mentalitetu “tvrd” govor koji iskušava vjeru (Iv 6,60). Mnogi učenici odstupiše. Htjeli su nekoga tko bi stvarno obnovio izraelsku državu, državu svoga naroda, a ne nekoga tko govori: “Dat ću svoje tijelo.” Možemo zamisliti kako su Isusove riječi bile teške i Petru koji se u Cezareji Filipovoj usprotivio navještaju križa.

Pa ipak, kada je Isus dvanaestoricu upitao: “Da možda i vi ne kanite otići?”, Petar je reagirao s poletom svoga velikodušnog srca, vođena Duhom Svetim. U ime sviju odgovorio je neprolaznim riječima, koje su i naše riječi: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo da si ti Svetac Božji” (Iv 6,66-69).

Ovdje, kao i u Cezareji, Petar svojim riječima započinje ispovijest kristološke vjere Crkve i postaje usta ostalih apostola, a i nas vjernika svih vremena. To ne znači da je Kristovo otajstvo već razumio u svoj njegovoj dubini. Bila je to njegova početna vjera, vjera u razvoju; do istinske punine doći će samo iskustvom pashalnih događaja. Pa ipak, već je bila vjera, otvorena većoj zbilji, otvorena poglavito jer nije bila vjera u nešto, nego vjera u nekoga: u njega, Krista. Tako je i naša vjera uvijek početna i još moramo prijeći dug put. No bitno je da je otvorena vjera i da se prepušta Isusovu vodstvu jer on ne samo da pozna put, nego on i jest Put.

Silovita Petrova velikodušnost ipak ga ne čuva od rizika vezanih uz ljudsku slabost.

Uostalom, nešto takvo i sami uviđamo u vlastitomu životu. Petar je Isusa slijedio poletno, svladao je kušnju vjere predavši mu se. Ipak, dođe trenutak kada i on popušta strahu i pada: izdaje Učitelja (Mk 14,66-72). Škola vjere nije pobjedonosni marš, već je hod ispunjen patnjama i ljubavlju, kušnjama i vjernošću koju valja svakodnevno obnavljati. Petar, koji je obećao potpunu vjernost, upoznaje gorčinu i poniženje odreknuća: preuzetnost se na svoj račun uči poniznosti. I Petar mora naučiti biti slab i potreban oproštenja. Kada mu naposljetku padne krinka te shvati istinu svoga slabog srca grješnog vjernika, brizne u pokajnički plač koji oslobađa. Nakon toga plača već je spreman za svoje poslanje.

To će mu poslanje jednoga proljetnog jutra povjeriti uskrsnuli Isus. Susret će se zbiti na obalama Tiberijadskoga jezera. Evanđelist nam Ivan donosi dijalog koji se tom prigodom vodio između Isusa i Petra. Tu do izražaja dolazi veoma znakovita igra glagola. Na grčkomu glagol filéo izražava prijateljsku ljubav, nježnu, ali ne posvemašnju, dok glagol agapáo označava bezrezervnu, potpunu i bezuvjetnu ljubav. Isus Petra prvi put pita: “Šimune… ljubiš li me (agapás-me)” tom potpunom i bezuvjetnom ljubavlju (Iv 21,15)? Prije iskustva izdaje apostol bi zacijelo rekao: “Ljubim te (agapô-se) bezuvjetno.” Sada kada je upoznao gorku žalost nevjernosti, dramu vlastite slabosti, ponizno veli: “Gospodine, volim te (filô-se)”, tj. “volim te svojom jadnom ljudskom ljubavlju.” Krist ustrajava: “Šimune, ljubiš li me potpunom ljubavlju kakvu želim?” A Petar ponavlja odgovor svoje skromne ljudske ljubavi: “Kyrie, filô-se”, “Gospodine, volim te kako znam.” Treći put Isus reče Šimunu samo: “Fileîs-me?” “Voliš li me?” Šimun shvaća da je Isusu dovoljna njegova skromna ljubav, jedina za koju je sposoban, a ipak je ožalošćen što mu je Gospodin morao tako reći. Zato mu odgovara: “Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim (filô-se).” Reklo bi se da se Isus prilagodio Petru, a ne Petar Isusu! I upravo to božansko prilagođavanje daje nadu učeniku koji je upoznao bol nevjere. Iz toga se rađa pouzdanje koje ga osposobljava za nasljedovanje sve do kraja: “To mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: ‘Idi za mnom’!” (Iv 21,19).

Od toga dana Petar je “slijedio” Učitelja s jasnom sviješću o svojoj krhkosti, no ta ga svijest nije obeshrabrila. Ta znao je da može računati na prisutnost Uskrsnuloga pored sebe.

Od prostodušna oduševljenja početnoga prianjanja preko bolna iskustva odricanja i obraćeničkih suza Petar je došao dotle da se preda onomu Isusu koji se prilagodio njegovoj skromnoj sposobnosti za ljubav. Tako i nama pokazuje put, unatoč svoj našoj slabosti. Znamo da se Isus prilagođava toj našoj slabosti. Mi ga slijedimo svojom skromnom sposobnošću za ljubav i znamo da je Isus dobar pa nas prihvaća. Petar je prešao dug put na kojemu je postao svjedok kojemu se može vjerovati, “stijena” Crkve, jer je trajno bio otvoren djelovanju Isusova Duha. Sam će se Petar nazvati “svjedokom Kristovih patnja, a zato i zajedničarom slave koja se ima očitovati” (1 Pt 5,1). Kada bude pisao ove riječi, već će biti starac koji se zaputio prema koncu svoga života koji će zapečatiti mučeništvom. Onda će biti u stanju opisati istinsku radost i ukazati gdje je se može crpiti: vrelo je Krist u kojega, unatoč vlastitoj krhkosti, vjerujemo i kojega ljubimo svojom slabom, ali iskrenom vjerom. Zato će kršćanima svoje zajednice pisati, a to govori i nama: “Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete. Zato klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša” (1 Pt 1,8-9).

 

SLIJEDEĆA STRANICA:  SV. PETAR: STIJENA NA KOJOJ JE KRIST SAZDAO SVOJU CRKVU (3/3)